30. I Hired a Contract Killer (1990)
Teško je objasniti taj (ne)egzistencijalizam, crnu komediju i odsustvu u Kaurismakijevim filmovima. Zabavno eksperimentisanje nečega što bi u drugim filmovima bila prilično jednolinijski.
29. Nihon no ichiban nagai hi ketteiban (2015)
Film koji je totalno van margina u svetu. Verovatno, možda i namerno projektiran za unutarnje stanovništva Japana o avgustovskim danima vlade i cara neposredno pre i posle predaje saveznicima. Da li on daje humanu sliku jednog nehumanog vođstva, neopravdano a opet bez griže savesti potaknutim ideologijom?
28. Trumbo (2015)
Da, postoji dokumentarac koji kažu da je mnogo bolji. Da, dosta toga je ovde suženo i dramaturški sažvakano. Ipak ne umanjuje sjajnu glumu Cranston-a o sjajnom čoveku, scenarističkom geniju, ličnoj borbi, priču o lovu na veštice, kao i antisocijastičkom pristupu američkog establišmenta.
27. Ossessione (1943)
Iako možda zvanično vremenski nije započela zlatna era italijanskog filma, odn. veže se početak neposredno posle WWII, mogu slobodno reći da Viskontijev film je sigurni začetnik tog talasa. Mnogo ubedljivije izdanje od američke verzije 2 godine kasnije, sjajna gluma i kadrovi.
26. Shadow of a Doubt (1943)
Posle Rebecca još jedan "porodični triler". Ono što je ovde najveći kvalitet je tkz. hc suspense i čekanja raspleta.
25. To Have and Have Not (1944)
Nešto slabiji od Kazablanke, ali na sličnu foru film. Razlika je meni barem u nešto slabijoj priči, ali i dalje dovoljno dobroj, i to što taj film ima Ingrid koja je ipak klasa u odnosu na Loren.
24. Mildred Pierce (1945)
Veoma neobičajan film o jakim ženskim likovima ali ne na način kako noir filmovi tog vremena prikazuju ženske protagoniste na suprotan način od uobičajnih konvencija.
23. F for Fake (1973)
Izuzetan polu-dokumentarac koji ne raspravlja samo o istinosti i falskifikatu kao formi, već i o tome šta je suštinski umetnost, šta kome to znači i koliko. Iako navodno film vezan za usku temu lako može da se zalepi za sve teme i za sve istine i laži.
22. Deux jours, une nuit (2014)
Film vezan za ova vremena, za pojedine ličnosti o socijalnoj i ljudskoj (ne)empatiji ali i bolesti modernog društva - depresiji i borbi protiv iste + izuzetna gluma.
21. Saul fia (2015)
Dosta se spominje o zasićenju pričama iz logora za vreme WWII. Sasvim suprotno, jer ne samo da su potrebni kako bi se pokušalo upozoriti da se nešto slično ne desi, već sve te priče pojedinaca iako neke liče, treba da dobiju individualno lice od onoga što su nacisti zapravo stremili istrebljenju na bazi kolektivnog progroma.
20. The Peanuts Movie (2015)
Snupi i Čarli Braun, kao jedni od junaka mog detinjstva sasvim drugačiji od ostalih zajebantskih na osnovu slepstik komedija ili akcioni su uvek prizivali u detinjstvu na nešto drugo a opet ka dečijem svetu. Po meni uspešna moderna adaptacija.
19. The Brood (1979)
Film ima ono kronenbersko što ga i čini dobrim. Ili ti iščekivanje Ridlija, iskrivljenost Polanskog, bizrnost Linča. Elem, trash ali na pijedestalu.
18. Spellbound (1945)
Film je najava kasnijih sličnih Hičkokovih, nešto uspešnijih, filmova slične tematike. Doduše psihoanalizom se ovako direktno vratio tek pri kraju svoje karijere...Pek i Bergman na vrhuncu glume.
17. The Hateful Eight (2015)
Tarantino se vratio onome što sam ja očekivao od njega posle nekoliko, barem meni, dosadnih filmova.
16. The Getaway (1972)
Do sada nisam gledao Peckinpah film koji je razočarao. Da je vreme teče obrnutim tokom lako bi se dalo zaključiti da je ovo jedan klišeizirani film. Ali nije, zapravo je onaj koji je postavio standarde. I to još sa Steve McQueen!!!
15. Malena (2000)
Dugo vremena sam izbegavao ovaj film. Predosećao sam ga kao suštu glorifikaciju jedne zanosne žene. Na koncu film to i jeste ali i mnogo više od toga ono što Tornatore inače dodaje u svojim filmovima.
14.
La Strada (1954)
Postoji nešto što se danas kategoriše kao "road trip" filmovi. Ako bih birao top 5 svakako bi Fellini-jev film bio u top 5. Masina je zaista bila nešto posebno u njegovim filmovima, dete u telu žene...
13. The Lobster (2015)
Očekivati je da od Lanthimos napravi ovakav film. Ono što je neočekivao jeste da on može da uspe osim kod maloizabrane publike u američkim bioskopima. Neko će reći kvaziintelektualni film, međutim koliko nam je prostora ostalo da originalno kreiramo priču/film koja može da govori o ljubaci, društvu, usamljenosti i nama samima? Film nije za lenjivce u sedištima bioskopa.
12. Whiplash (2014)
Da li to znači da ponekad može masovno prodati angažovanu priču lenjivcima u bioskopu? Izgleda da da i to zahvaljući dobro sklopljenoj priči. Samo što je ovde tema mnogo privatnija i očekivano, iako ne u ekstemnom obliku kao u filmu, dobar deo publike može da se poistoveti sa likovima iz filma. Jer itekako govore o današnjem društvu, konkurenciji i poslu.
11. The Maltese Falcon (1941)
Ne treba ulaziti sa nestpljenjem gledajući ovaj film. Iako često film preleće preko likova i unosi konfuziju u tok priče (namerno?), ipak na koncu ovo jeste trilerski klasik, sasvim zasluženo.
10. Christiane F. - Wir Kinder vom Bahnhof Zoo (1981)
Generalno se trudim da poznatije knjige koje su ekranizovane pre gledanja filma pročitam. Ovo je izuzetak. Stvarno nisam imao želju da čitam o teenage ili dečijoj narkomaniji i prostituciji, previše za mene, lakše mi je da ga svarim vizuelno. Ako neki film treba pokazivati u školama kao preventivni između ostalog bi sigurno ovaj bio jedan od njih.
9. Banshun (1949)
Ozu je fantastičan režiser koji od prilično jednostavnih svakodnevnih priča napravi poput hiroshige pejzaža navodno jednodimenzionalnu sliku ali koja govori hiljadu reči. Sama tematika filma je sprovedena zajedno sa scenografijom i kadrovima tako da sve to se stapa u jednu estetiku.
8. Ne le dis à personne (2006)
Ako i ima koji valjani triler u današnje vreme uglavnom on dolazi sa Azijskog kontinenta. Međutim u ovom francuskom sam zaista uživao, kako u njegovoj misteriji tako i njegovom suspense.
7. Blind (2014)
Introspektivna drama sa veoma zanimljivim i dopadljivim likovima i još boljom glumom, scenario koji drži ne samo pažnju nego vas i tera da obraćate pažnju na detalje. Sam film osim fizičkog "slepila" naravno izučava i "moderno slepilo" ljudi i odnosima među njima.
6. Novecento (1976)
Neverovatno je kako stvari poput epskih priča, kroz jedan period ili generacije koje prolaze, uglavnom su što uspešni romani, filmovi i stripovi. Ovaj film spada u taj tipičan primer. I to pokazuje kroz priču o zemlji koja je u tom periodu prošla od fizičke ujedinjenja do razjedinjenja u unutrašnjom planu, klasnom, političkom i egzistencijalnom. Nažalost dabovanje malo kvari užitak ali sjajan kasting sve nadopunjuje.
5. Sanjuro (1962)
Ima filmova poput Il buono, il brutto, il cattivo ili Terminator 2, koji mogu da se gledaju i sto puta i ovaj film je jedan od tih primera. Toshirô Mifune naravno da dominira svojom ulogom, kao i Kurosavini kadrovi sa detaljima i "onim japanskim", nastavak koji možda ne odnosi slavu nad Yojimbo ali je ipak nešto "dublji" film od svog prethodnika.
4. Ukikusa (1959)
Za razliku od gore navedenog samurajskog filma i Kurosavinog remek dela, dolazi sasvim obrnuta priča takođe o nečemu što je sasvim "japanskog" drugačijeg mentaliteta o ljubavi, izdaji i tradiciji koja je često diktirila prve dve stvari ali kroz veoma prizemnu ljudsku svakodnevnicu. Ako postoji senzibilitet japanske drame na nivou Šekspira to je ovaj film. Ozu takođe kroz svoje statičke ili duge kadrove pokušava da dočara ne samo ekspresionizma (ili često suprotno) već i da vas uvuče atmosferu kabukija i vremena u kojem se odvija film.
3. In Cold Blood (1967)
Iskreno teško je oceniti sam ovaj film. Moglo bi se reći da Vas posle gledanja ostavlja dull (najpribližnije tuposti?). Ako izuzmemo (mada je to nemoguće) vreme kada se odvija film, koji navodno opet granični ekces vanilla society u Americi u vreme nestabilnosti, povećanog nasilja i nesigurnosti, povlači mnogo tema (neodostojevski o zločinu i kazni, o psihologiji grupe makar njih činilo dvoje pojedinaca koji sinergijom čine što možda pojedinačno ne bi uradili, o banalnosti zločina, i na koncu o opravdanosti smrtne kazne). Pejzaži, atmosfera i banalnost svega toga je možda ono što na kraju izaziva taj osećaj tuposti.
2. Double Indemnity (1944)
Iako je ovde tema gde junak nije kriminalac ali je podvodljiv čovek, zatim glavni protagonist i protagonistkinja su iskušavali jedni druge oboje ne privlači krivično delo, već uzbuđenje zbog toga što je počinio sa drugom osobom. Dakle naizgled ljubav i novac su pretenzije iako kao u svim noir pričama nije samo tako. Može se reći prilično klišeizirana stvar za ovakve filmove. Međutim ovo je pored još nekih ove vrste postavio standarde u ovom žanru.
1. Bring Me the Head of Alfredo Garcia (1974)
Zaboravite Tarantina...sirovo kao koža, kao moskvič, kao MIR, kao Ford Mustang GT 390, kao Sam Peckinpah, kao većina njegovih filmova pa i ovaj. Ovaj film isijava atmosferu, pored ekrana osećećate prašinu, žeđ, prezir i želju za osvetom. Lik kojeg glumi Warren Oates ima gradaciju kao lavina koju na početku malo toga može da pomeri ali kada se obruši nosi sve pod sobom. Definitivno film ne preferira za širu publiku ali oni ljudi koji cene atmosferu u filmovima gde svaki protaganist ima male šanse da bilo šta izvuče ovo je reper u kinematografiji.
Нема коментара:
Постави коментар